Boris Miljković: Čast svakom, a veresija nikom

Foto Gordana Radišić

Nekada je kod nas bilo šnajdera, pekara, zidara, šustera, molera. kovača, ćurčija, klonfera, kasapina. Neki se sećam iz detinjstva, o nekima sam slušo od stariji. Svi su ih zvali ,,majstore“, a njine žene ,,majstorice“.

Bile su to finije kuće. Živeli su lakše i brže dolazili do dinara, odma na ruke: ,,Čast svakom, veresije nikom“. A paorska briga uvek pregolema kakva će biti godina, kako će se prodavati ječam, žito, kuruz, po kojoj ceni…

Kada bi od Zemuna videla crne oblaka, moja prababa bi bila besna i na onog odgore što pušta kišu na gospodske saksije, a naše njive žedne vode. Inače, ona je uvek samo brinula i kad brige nije bilo.

E, kod tih majstora je moj deda Sreta provodio zimske večeri u muškom društvu, onako posedani oko bubnjare-piljotare. Divanilo se o svemu i svačemu, a bilo i preterivanja. Znalo se ko je zaklo bravaca, kolko je čija krmača oprasila, čija krava je dobra muzara, kolko ko ima akova vina u podrumu, kolko šire je ostavio za svečare. Ali, i ko se potukao u kafani , koga su svirci zorom dopratili kući do kapije (i mog dedu su u mladosti), pred čijim pendžerom je osvanulo ,,perje“ (švaleracija brate!).

Ujutru bi baba izgrdila dedu na ,,pasja kola“: ,,Ideš tamo do ponoći i slušaš kojekakve lagarije, a ja da ti čistim štalu i namirivam!“. Brzo bi ona ,,oladila“ i ona vredna ko krlja, sve sama pozavršavala.  A deda bi uveče opet po svom, samo malo dalje u Šijački šor kod ćurčije Toše Vukovića.

Vraćam se na početak priče. ,,Pa di su nam naši majstori?“, upitao bi danas moj pokojni deda. Odgovor: nema ih! ,,Pa ko vam tu sad radi, sunce vam vaše, kad su vam svi samo nekakvi menadžeri?“. Onda bi pomalo ljut, ponovo otišao s ovoga sveta. Samo bi prvo malo rukom dotero onaj njegov zeleni ,,filcani“ šešir što ga kupio kod čuvenog pazovačkog šeširdžije Boška Petrovića. A i lepo mu stajao.