Sve manje u Sremu jorgovana, bagrema, a i starih kafana. Nestalo marve, nestalo gazda. Nestalo onog neba što pokriva Srem kako treba.
Nema topota čilaša, kariranih stolnjaka ni onih starih kafanskih čaša! A ni šorom tamburaša… Nema ni šorom mirisa starog sremačkog paprikaša. Nema ni ledina, ni duda, ni ovaca, nema ni pulina, a ni magarca.
Nema šubara, šešira, ni čakšira. Nema ni drveta šorom okrečenog, nema ni na šoru klupe. Nema ni rešeta, ni na ulici pored kanala deteta! Nema ni otomana onog starog kreveta.
Nema starih ulara, glavina i ama. Nema vise nad kapidžikom ni onog rama. A ni kapije nisu što su bile, avlije su tuđe drugačije. Nestalo u nemaru jednog čudnog sveta.
Taj svet nestaje, a zovu se Sremci…
Autor: Boris Miljković
