STEVO LAPČEVIĆ: Bešenovo – kraj table na ulazu u selo

Da je nama takvih cuvara...

Da li zbog virusa ili ko zna čega, tek ništa više nije kao što je bilo. Ili se može desiti da smo do virusa došli upravo zato što više ništa nije kao nekada? Teško se tu može doći do iole smislenog odgovora. Tek… već neko vreme zima nas, idući nam uz dlaku, “razočarava”. Snegova nema, nema ni mrazeva, a i temperature su takve da, ako vam se ne zavrti u glavi, možete komotno šetati u mal’ deboljoj košulji.
Ako je za utehu, gradska igrališta se lagano pune decom (seoska kao i da ne postoje), penzioneri, poučeni prošlogodišnjim iskustvom uveliko šetaju, rekreativci bez opterećenja izazvanog slojevitim oblačenjem, nesapeti, lagano trče mitrovačkim nasipom… do momenta kada na tartan stazi ne nalete na nekakvog biciklistu koji još uvek nije razumeo da postoji izvesna razlika između te i one druge “crvene” staze koju mogu susresti po gradskim sokacima.
Malo dalje od grada, u mitrovačkom ataru sa vremena na vreme može se sresti po koji traktor. Ko do sada nije – ore. Vreme je, kažu, pogodno, iako se zbog nedostatka hladnih dana u godini koja je pred nama može očekivati i borba za spas roda.
Ko nije za traktorom, a ima… recimo… ovce, taj koristi priliku da svoje stado izvede na pašu. Među takvima je i stameni Veseljko Laketić koga smo u proputovanju po u ovo doba godine nikada zelenijem Fruškogorju, sreli na samom ulazu u Bešenovo.

Rigov, Cura i Veseljko

Naslonjen na tablu sa natpisom imena sela, okružen sa dva pulina (a kako bi i bilo drugačije), zagledao je svoje “bele”.
– I kada ima zime i kada nema, ja sam uvek sa svojim ovcama, rekao nam je, a da mu nismo čestito ni rekli šta želimo.
Zna on da nismo stali da pazarimo. Veli, to se odavno nije desilo, a i ovce svakako nisu lubenice, pa da se stavljaju na kantar kraj puta.
Dok prilazimo, psi se lagano podižu i kreću ka nama.
– Rigov, Cura! – poviče naš “domaćin” i dva kao noć crna psa u momentu se okretoše i potrčaše ka ovcama. Napraviše nekoliko krugova, kako to samo pulini umeju, ovce potrčaše najpre levo, potom smotaše na desno i pošo Veseljko kpovika “nazad”, smiriše se na nekih dvadesetak metara od mesta našeg susreta. Tek tada videsmo da se među njima nalazi još jedan pas.

Na ulazu u Besenovo

– Onog belog što nehajno leži i češe se vi se bojte. Ali i to ako krenete ka stadu. Neće Rigov i Cura ništa. Taj je tamo gadan. I posao mu je da bude takav. Čim neko nepoznat krene ka ovcama, on je tu da priskoči i obavi pretres.
Konačno prilazimo, rukujemo se. Kaže nam ko je i mi njemu.
Oslonjen na štap, kako to već biva kada je u pitanju njegova sorta, počinje priču. Zimi je, kaže, uz ovce od podne do pet popodne, a leti radni “dvokratno”, ujutru i uveče, da bi izbegao jako sunce.
Čini mu se da bi, ako februar ne odustane od sunca, mogao da uvede dve smene…
– Tu sam ja, iz sela, odmah iza prvih kuća. Trenutno imam oko 120 komada ovaca i uvek sam na istom terenu. Nekako mi ovde dođe najbolje – blizu sam selu, pa mogu lako da poskočim ako šta treba, a ni ovce se ne bune. Uostalom, sve i da hoću, teško da bih stigao negde dalje. Oko nas sve je uzorano, a ovo vreme neko čudno pa sve blatnjavo, ne može se ni proći kroz oranje. Opet… i nemamo mi baš previše pašnjaka, tu malo oko eknomije i to je sve…
Problem sa pašnjacima, istina je, odavno muči mitrovačke stočare. One kojima su pašnjaci potrebni. Oni koji drže svinje odavno su na šetnje zaboravili, a sve je više i onih koji ovce drže na jaslama.
– Koliko god da nas je malo, sve je manje i terena. Valjda je to tako normalno. Ono što se traži, to se i prodaje. Nekada su u ove krajeve dolazili sa strane, sad više ni njih nema. Dolazili su čak i iz Bosne, ali i to je odavno prošlo. Nekako sumnjam da su se “tamo negde” uvećali pašnjaci. Pre će biti da su batalili.
I on bi, kaže, samo da može. Batalio “petljanje” sa ovcama. Od prošle godine, kako je “korona” postala reč kojom smo obeležili sve što radimo i svaki dan u kojem to činimo, potražnja za ovcama i jagnjadi je naglo opala. Pala je i cena, pa je umesto računice u velikom broju slučajeva, inat postao jedini razlog zbog kojeg se za njima i oko njih šeta i leti.
– Godinama je cena bila 300 dinara, a sada je 200. Dakle, sve i da se proda jedna trećina je manje, pa sada vi računajte. A pri tome sve ono što vam za ovcu treba uporno drži cenu. Pa i to… ako nađete nekoga ko uopšte želi da pazari. Iskreno da vam kažem, da nema ovih subvencija, mogao bih samo da sednem i da plačem. Ovako ćutim, pošto sam tu – oko nule.
Nema, kaže nam, prevelika očekivanja ni od ove godine. Što se grbo rodi, vreme ne ispravi. A baš tako se rodilo prošle godine kada je kriza počela.
– Dokle god se ne reši ovo sa virusom, nema za nas ništa. A to “reši” može da bude ili da virus nestane, ili da mi nekako uprkos svemu krenemo da živimo malo prirodnije, normalnije… barem onako kako je bilo pre virusa. Danas je i to poželjno.
U Bešenovu, sve je manje ovaca. U još po nekoliko kuća može se nabrojati do dve stotine ukupno što je, kako nam je rekao Veseljko, malo, naročito ako se u obzir uzme priroda terena i činjenica da je nekada taj broj bio znatno veći.
– To “nekada” nije baš zgodna stvar. Jer “nekada” je i ljudi bilo više. Danas to sve beži od sela i kada poslušate šta vam poljoprivrednici kažu o tome kako im je, verujem da vam je potpuno jasno zašto. Ima kod nas nešto svinja, a od skora tu i tamo može da se pronađe koja krava ili bik, ali sve je to slabo. Eto kako je, kada smo došli do toga da su nam i pet goveda u jednom selu postali lepa vest. “Nekada” se to nije ni spominjalo, nego je u jednoj kući bilo toliko, pa u drugoj, trećoj, petoj… isto tako.
Grbavim bešenovačkim putem protutnjaše dva automobila. Ovce se uznemiriše pa Rigov i Cura pojuriše ka njima. Ljubinko podiže ruke, puče prstima i uz nekoliko zvižduka koji bi svima sem malenim crnim psima delovali kao teranje komaraca ili kakvih drugih dosadnih buba, upravi stazu za svoje saradnike.
– Imam i kući još, ali ne vole da su skupa. Rigov i Cura su otac i ćerka i dobro se slažu. Majku sam prodao… uh… to je bila kuja… samo što ne progovori! Ali, nikako se nisu slagali ona i Rigov. Šta ćeš… matrijarhat!
Uz osmeh se rastasmo. I baš u momentu kada sam se hvatao za bravu na kolima, krajičkom oka primetih da me posmatraju dva velika crna pseća oka.
“Nezainteresovano” ležeći pred stadom ovaca, veliki beli čuvar ipak je sve držao pod kontrolom.
Da je nama takvih čuvara… gde bi nam kraj bio!

Autor: Stevo Lapčević