’’Bio sam bombaš, mitraljezac i diverzant i kao mladić prošao sve strahote Drugog svetskog rata. Nisam se nikad štedeo, voleo sam i uživao u svakom momentu svog života!’’, priča najstariji Sremac Borislav Slavkić (96) iz Laćarka kod Sremske Mitrovice.
-U rat sam pošao kao 17-godišnji mladić i član SKOJ-a. Uključio sam se u partizanski pokret najpre u Bosutskim šumama, menjao brigade, vojevao sa junacima i narodnim herojima poput Jovanke Gabošac i Trive Vitasovića-Lebarnika, po kojima sad nose imena mitrovačke škole, seća se slavne prošlosti čika Bora, pokazujući ponosno brojna ordenja i medalje za hrabrost i zasluge u oslobođenju zemlje od fašizma 1941.-1945.
Nakon oslobođenja 1945.godine biva zaposlen kao poslovođa na izgradnji Železničke stanice u Sremskoj Mitrovici potpuno razorene nemačkim bombardovanjem. To je prva građevina u novoj FNRJ i kao takva zaštićeni spomenik kulture.
-Rukovodio sam obimnim radovima uz angažovanje 400 nemačkih zarobljenika iz mitrovačke kaznione. Govorio sam im: ‘’Kad napravite ovu stanicu idete kući u Nemačku!’’ Tako je i bilo 1947. kada je nova železnička stanica bila završena. Na tom poslu sam ostao do kraja radnog veka i odatle i otišao u penziju, veli čika Bora.
Oženio se lepom Laćarkušom Anom i sa njom izrodio dva sina Jovana i Petra. Nažalost, bez supruge je ostao pre 20 godina i otada živi sam u prostranoj kući punoj starih fotografija i uspomena u Cerskoj ulici u Laćarku.
-Navikao sam na samoću, ali nisam usamljen, često mi neko dođe od komšija, zovu me stalno na neke proslave i manifestacije da držim govore. Vole me mladi, sve do nedavno hvatao sam se sa njima u kolo, vozio bicikl do proletos, radio baštu. Sam kuvam i sređujem kuću i grožđe u dvorištu i cveće sam održavam. Ne dam se ja još, volim dobro da pojedem, pogotovo kobasice prave sremačke, malko paprene, volim čvarke k’o svi Sremci uz kapljicu dobrod vina, po mogućstvu crnog. Eto, to su moji recepti za dobru starost-poručuje čika Bora.
Autor: Narcisa Božić
