PETROVARADINSKA REGIMENTA (12): Pucnji u noći

U vedroj, prolećnoj noći, Podunavlje je tonulo u san. Na obodima šančeva se mogao čuti poneki lavež pasa a na drveću pored druma glasno hukanje sova.

Pred ponoć, jedino su još graničari na stražarskim dužnostima bili budni. Osim na prilazima naselju, redovne straže su postavljene i na čardacima duž obale Dunava.

Nakon što se neopaženo iskrao iz šanca, Felbaba je krenuo prema Belegišu prateći drum a onda se kroz procep u bregu spustio do rečne obale. Kretao se tiho kroz mrak, stapajući se sa senkama. Stigavši do obale, zastao je osluškujući u pravcu čardaka odakle su njegovi saborci iz šanca motrili na Dunav.

Te noći, banovački graničari na straži nisu opazili naoružanog čoveka koji se, pri slaboj mesečini srpastog meseca, spuštao kroz procep brega do obale.

Uverivši se da je prošao pored straže neopažen, Felbaba je nastavio uzvodno prema Belegišu. Za razliku od poslednjeg odlaska u Zemun, sada je bio naoružan do zuba. U rukama je stezao svoju dvocevku, za pojasom mu behu zadenuta oba pištolja i handžar a lovački nož skriven iza leđa. Kako bi se što nečujnije kretao kroz rastinje i mrak, umesto kaputa sada je nosio gunj od crnog sukna a na nogama kožne opanke, nedavno kupljene u Mitrovici. Svoj šešir širokog oboda pak, nije skidao ni te noći.

Površina Dunava beše sablasno mirna, dok su se pri slaboj mesečini ocrtavali obrisi ritske šume na drugoj obali. Pošto su noći još uvek bile prohladne, ni komarci nisu predstavljali ozbiljniji problem. Ponoćnu tišinu su prekidali kreketanje žaba i kreštanje noćnih ptica, poređanih po masivnim krošnjama vrba.

Kao malo dete, Felbaba je slušao upozorenja svoje majke i starijih ljudi da se u gluvo doba kloni takvih mesta. Po tim pričama, u gluvo doba su se pojavljivale raznorazne utvare i zla bića.

Na ćuprijama, bunjištima i raskršćima su se okupljale veštice, a povampireni mrtvaci su izlazili iz svojih grobova i ljudima pili krv. Pored Dunava, vrebali su vodeni duhovi i bičem ili kleštima odvlačili svoje žrtve na rečno dno.

Iako su ga takve priče veoma plašile kada je bio dete, sada nije mnogo mario za njih. Ne zbog toga što u većinu tih priča više nije verovao, već zato što je na sebi imao dovoljno vatrene moći da svakog neprijatelja, s ovog ili onog sveta, pošalje dovraga. I dovoljno ludosti, da tu moć upotrebi bez trunke oklevanja.

Probijajući se polako kroz mrak i rastinje, primakao se mestu sastanka. Ispod brega, na plavnom pojasu obraslom vrbom i trskom, graničari iz Banovaca i Belegiša su gonili svinje na ispašu. Svinjar iz Belegiša, Živan Radaković, podigao je pre mnogo godina na jednoj čistini kolibu od pruća i blata, i tu doterivao svoje veliko krdo svinja.

Međutim, on je umro nekoliko godina pre ove priče, a kako njegovi potomci više nisu terali svinje na Dunav, koliba ostade prazna i zapuštena.

Drugi svinjari su izbegavali da odlaze tamo, jer su među ljudima kružile priče kako se noću na tom mestu pojavljuje duh pokojnog Radakovića. Ipak, po mnogo ozbiljnijim i realnijim pričama, nedaleko odatle se nalazilo noćno skrovište za hajduke i razbojnike koji su se tu sklanjali pred vojnim poterama i nakon obavljenih pljački po dunavskoj obali. U blizini svinjarske kolibe, dovoljno udaljene od oba šanca i okružene vrbovom šumom, nije bilo ni graničarskog čardaka ni stražarskih mesta.

Beše to odličan teren za postavljanje zasede, što je Felbaba jako dobro znao.

Kada se približio mestu na kom se nalazila koliba, između stabala vrba uočio je slabu svetlost. Na manje od pedesetak koraka odatle, ispred ulaza u Radakovu kolibu, gorela je slaba logorska vatra. Čistina oko plamena, beše pusta.

– Hm, stari trik – pomisli graničar.

Znao je vrlo dobro da će biti osvetljen plamenom čim izađe na čistinu, a oni koji ga čekaju su negde iza vatre, skriveni u tami i senkama drveća.

Stoga se svojski trudio da među senkama vrba uoči neki pokret ili čuje neki zvuk. Međutim, nikakvog pokreta nije bilo i osim žaba i poneke noćne ptice, ništa se nije čulo.

Kada je skoro sasvim prišao čistini, Felbaba začu hukanje sove desno od sebe. Huk se ponavljao tri puta u gotovo identičnim razmacima. Bilo je nečeg čudnog i neprirodnog u tom zvuku i graničar oseti kako mu jeza prolazi niz kičmu.

U tom trenutku, pri slaboj svetlosti plamena, on primeti jedan pokret na samom ulazu u kolibu i za trenutak mu se učini da neko tamo sedi. Felbaba načini još nekoliko koraka i zastade iza jednog stabla vrbe, poslednjeg zaklona između njega i vatre.

Prilikom poslednjeg koraka začu se pucanje suve grančice na koju beše stao, i on u sebi opsova. Tada se ponovo začu hukanje sove sa istog mesta kao i malopre, tri puta u pravilnim razmacima. Nešto se ponovo pomerilo na ulazu u kolibu i posle par trenutaka graničar je mogao da vidi jednog muškarca kako polako izlazi napolje i prilazi vatri.

Autor: Ognjen Krnjaja

ODLOMAK  IZ  ROMANA  GRANIČAR (Književna omladina Srbije, edicija Pegaz, 2021)