BORIS MILJKOVIĆ: Voleli su Sremci konje

Slika Branko Oreščanin
Slika Branko Oreščanin

Svuda ima konja ali kao da se nigde ne priča o njima kao ovde u Sremu. Sećam se već dečačić bio pa slušam dede pričaju o njima o sremačkim konjima. Bogme falili su tuđe, a i za svoje bi kroz redove kazali. Već su ih bili traktori zamenili, a oni i dalje o njima. I skoro svaki bi kazo ta otiću u Rumu dogodine da kupim ponovo. Ta i ja sam znao da neće, a znali i oni samo se tešili.

Al taj sjaj u očima i one bore na čelu pokazale bi koliko ti ljudi konje vole. Nekad bi kazali kupiće u Rumi, a nekad bi kazali samo kada smo se konja rešili. Nekad bi napiti i suzu pustili. A znali se i posvađati čiji su bolji bili. A ja u sebi mislio kupiće. Nadao sam se. Dete bio. Al konja nestade i onda kada pokojni čika Branko “Melodije “ dođe da nam šparta sa proleća brazde za krompir to je za mene bila sreća. Kobila riđa pa kad završe vežu je za “kola“, a ja sedim i gledam. Gledam u nju pa u našu štalu. A u štali traktor sada. Ni vrata, a ni “ringle “ nema više ni jasli oni drveni stari. Ko da smo sve tom traktoru “dali“ uf što ga nisam volo. Lasta i Vera odoše zbog njega.

Al dođe neko vreme krenu mlađi ljudi da kupuju’ ‘beljce’ ‘(lipicanere) i ti mladi obradovaše ove stare Sremce. Opet im oči sijaju samo sada nekako drugačije. I tu kod “opančari“ na ćošku stajali bi i čekali Stevica kad tera. Onda bi rukom manuli da stane. Stao bi on uvek i kad mu nije do stajanja bilo. Jel i on je znao pa im pušto na volju. Da oni vide jel kajasi dobro stoje, da oni vide pršnjake jesu zategnuti, da oni dotegnu kolane i to sve polako natenane. A u stvari htela duša im i ruke naborane da osete još jednom u srcu čilaše. Ta znali su oni da je on to sve utego i da nema konja koji bi njemu bego. Al njima je taj dodir i miris konja trebo. Valjda su dušu svoju paorsku sa tim ranili jer celog veka su o konjima divanilia sa njima radili, sa njima u svatove išli, a neki se i uz topot konja saranili.

Paori sa “brazdama“ na čelu i šeširima u reklji njihovom odelu gledali su te nove konje po selu. I opet su pričali o njima o tim našim sremačkim konjima. I tako da znate ta voleli su Sremci konje više i od zemlje ta i od rođenog tate. I opet se čuje konja kas, a ja ponekad pogledam ka “opančarevom“ćošku. Ali njih više nema da tamo stoje i čekaju Stevicu.Voleli su Sremci konje…