Pred početak II svetskog rata Rusini su ekonomski dobro stajali i još se razvijali.
Rusini su bili grkokatolici već u svojem starom kraju. U nedostatku grkokatoličkih duhovnika posluživali su ih u hitnim slučajevima rimokatolički župnici u Mitrovici, kako smo već videli po prvoj napisanoj vesti o postajanju Rusina u Srem. Mitrovici.
Inače su ih posluživali grkokatolički župnici u Bačincima, pa čak koji put i iz Novoga Sada (oko 1864-7).
Radi povećana broja Rusina 1886. god. osnovana je za njih posebna grkokatolička župa.
Vladika Štrosmajer dopustio je istima, da se za njih vrši bogoslužje u kapeli sv. Roka na rimokatoličkom groblju, sve dok se za grkokatolike ne podigne njihova posebna crkva.
1887. god. na javnoj dražbi kupljena je kuća i plac za crkvu. Ali radi siromaštva župljena crkvu su počeli graditi tek 1905. u jesen i u aprilu 1906. dovršili blagodareći sakupljenim milodarima i pobožnim darovateljima, među kojima je bio i sam vladika Štrosmajer sa prilogom od 1000 kruna. 1924. g. kupljena su 3 zvona.
Do 1925. god. župljani nisu radi svoga siromaštva ništa doprinosili za izdržavanje svoga župnika. Te godine izdaje veliki župan sremske oblasti rešenje, kojim potvrđuje sklopljenu nagodbu biskupskog ordinarijata i naroda. Po toj nagodbi narod je godišnje imao doneti župniku 12 mtc pšenice i 6 mtc kukuruza. Trgovci, zanatlije, činovnici, službenici itd., koji nemaju kuće ni zemljišta, plaćaju u gotovu do kraja godine po bračnom paru 25 din., a beskućnici 10 din. 1931. god. narod je pristao, da plaća i stalnog crkvenog pojca.
Neke običaje su doseljenici sa sobom doneli iz staroga kraja, a neke su sigurno prihvatili od starosedelaca. Običaji prate čoveka od kolevke preko važnijih razdoblja u životu pa sve do groba. Tako je to i kod mitrovačkih Rusina.
Kad se rodi dete, posetioci ga darivaju već, kako ko može i hoće. Ako neko od posetilaca to dete pre njegova prvoga kupanja poljubi u obraščice, onda će to dete zbog toga dobiti jamice na obraščićima i po njima biti još dražesnije. Porodilju kuma ili najbliža rodbina poslužuju biranim jelima i kolačima svaki dan, dok traju babinje.
Običaji za vreme momaštva i devojaštva nisu ni poznati, barem ne kakvi naročiti. Omladina se sakuplja nedeljama i prazničnim danima posle ručka i večerima na igranke po krčmama, koje su znale trajati do sitnih sati u noći.
Kada dođe vreme, da se momak Rusin ženi, a teren je za takav poduhvat direktno ili indirektno kod protivne strane već dovoljno pripremljen, onda otac ili mati, ako oca nema na životu, sa drugim kojim sinom ili kćerkom idu u prosce u kuću mladenkinih roditelja, razume se samo po sebi – svečano obučeni. Došavši u kuću, gde se već znalo, pošto su došli, svečanim i biranim rečima su izneli zadatak, po kojem su došli. Tada se obično iznosio i značaj tj. značenje braka u životu. Ako je sve proteklo u redu, ako je dan pristanak od strane mladenke i njenih roditelja tada nastaje prvo darivanje i prvo rodbinsko veselje. Sada se dogovaralo i o vremenu, kada će prirediti svadbu.
Nakon dosta kratkog vremena dolazi do svatova, koji znadu biti vrlo veseli, bučni i brojni, ako su porodice, koje se srođavaju, imućne. Svadbena povorka odvija se određenog dana ponajčešće po podne za dana prema uobičajenom redu: ona ne sme ni u kojem slučaju ići istim putem, kojim je već išla; linija njezina kretanja zatvara se tek nakon povratka sa venčanja pred kapijom mladoženje: u prvim kolima svadbene povorke vozi se mladoženja sa kumom i starim svatom, a u zadnjim kolima zaključuje povorku mladoženjin otac, koji oko pola sata okasni, da bi se pre njegova dolaska u mladinoj kuću obavili neki običaji. Kada povorka stigne u mladenkino dvorište, kum, stari svat i dever pođu u sobu u kojoj se nalazi spremljena mladenka.
Međutim, ne mogu ući unutra, jer ih na pragu dočekuju dve mlađe žene, koje su spremile mladu za venčanje pa traže otkupnu cenu, da ih puste k mladoj i da im je predadu. Tu nasta cenkanje, da svadbeni funkcioneri prođu što jevtinije. Nakon sporazuma kum, stari svat i dever ulaze u sobu, gde ih mladenka već očekuje. Tu budu počašćeni rakijom i kratkom zakuskom. Dotle stigne i mladoženjin otac, pa se svadbena povorka kreće u crkvu na venčanje. Na čelu povorke u prvim kolima je mlada, a u drugim kolima mladoženja. Nakon venčanja svadbena povorka proveze se kroz važnije ulice. U prvim kolima je mladoženja, a u drugim mlada.
Kada povorka stigne pred mladoženjinu kuću, mladoženja se neopaženo izgubi i uđe u dvorište. Mlada počeka pred kapijom na kolima, dok ne stigne mladoženjin otac. On silazi sa kola i prihvata svoju snahu, koja tek sada silazi sa kola. On je ljubi u čelo, a ona njega u ruku i dariva ga košuljom ili platnom za košulju. Zatim krenu prema kapiji, gde već dve postarije žene sa vodom u koritu ne dadu, da se prođe, dok se i ovde ne baci u vodu dovoljno novaca u korist mlade. Za mladu i svekra plaćaju svadbeni funkcioneri, a ostali svako za sebe. U dvorištu mladu očekuje svekrva, ljubi se sa njom, dariva je, blagosilja i prima u svoju porodicu.
Kada su svi svatovi ušli u dvorište prethodno plativši taksu u koritom sa vodom, posedaju za pripremljene stolove. Nastaje opšte veselje uz pratnju muzikanata. Neokrnjen je običaj, da mladoženja i mlada celo veče jedu iz istoga tanjira naizmence služeći se sa istom kašikom, vilicom i nožem, a poslužuju ih kum, stari svat i dever. Za vreme večere, koja zna biti vrlo raskošna – već prema imovnom stanju domaćina – jedna iz svadbenog društva krišom, da niko ne opazi, ispod stola skida mladoj jednu cipelu, i nestaje. Sad nastaje traženje cipele, jer nema plesanja, dok se ne nađe cipela. Onaj, ko ju je našao, ne će da je preda, dok kum i stari svat ne plate opet neku svotu novca u korist mladenke. Posle večere, nastaje ljubljenje mlade sa rođacima i prisno poznatima. Za svaki poljubac mlada primi izvesnu svotu novca i jedno vreme pleše sa darovateljem.
Nakon prve igranke mladenci se malo povuku iz vreve, odmore se, i mlada uzima na sebe malo udobnije haljine. Dotle ostali igraju naročiti ples, nazvan ”ketuša”. Jedan se muškarac preobuče u žensko odelo tako, da što više liči na stariju i puniju ženu. S njim onda igraju i muškarci i žene praveći šale i dosetke uz gromoran smeh i veselje. Veselje traje neprekidno u prisustvu mladenaca, koji se nakon kratkog odmora, vrate u svatovsko društvo, sve do – zore. Kada svane dan, svi svatovi sa mladencima zajedno otprate njihovim kućama kuma, starog svata i mladenkine roditelje. Tu kod svake kuće svi svatovi budu posluženi pićem i jelom. Nakon što su svi otpraćeni svojim kućama, vrate se i mladenci kući, pa istoga dana za njih nastaje zajednički život u tekućim dnevnim domaćim poslovima.
Nastaviće se…
Medijski sadržaji realizovani su u okviru projekta “Iz života nacionalnih manjina u Sremskoj Mitrovici” koji sufinansira Grad Sremska Mitrovica. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
