Mitrovica koje više nema: Garniture za divljenje iz Tapetarije Konstantinović

Stolarije, lakirnice, tapetarije, skladišta sa nameštajem – svega onog što je činilo nadaleko čuvenu Tapetariju Konstantinović u Šećer sokaku, više nema.

U sećanju Mitrovčana, ali i u domovima širom eks YU, hotelima, restoranima, kafićima, ostao je prepoznatljiv nameštaj, koga su od 19. veka pravili vrsni majstori preduzeća stare mitrovačke porodice Konstantinović.

– Enterijere kuća bogatih trgovaca Srba, Nemaca, Cincara i Jevreja u jezgru oko Žitnog trga ukrašavao je naš pradeda Stevan Konstantinović, “ličilac i krasar“, po zapisima iz poreskih knjiga iz 1882.godine. Podatke o njemu prikupili smo moj otac Slavko i ja, pripremajući dokumentaciju za proslavu stogodišnjice Tapetarije Konstantinović, koju smo obeležili 1998.godine , pričao je o usponu čuvene mitrovačke porodice arhitekta Dejan Konstantinović, oživljavajući pritom i romantičnu prošlost našeg grada.

Imućni seljaci sa sremačkih salaša imali su paradne fijakere i čeze, obojene u belo, za razliku od radnih kola, koja su bila tamnija. Paradnim kolima, sećao se Konstantinović, nedeljom se išlo u crkvu, na slave i svečanosti i živopisno su izgledala-točkovi su se bojili u zlatno, a kola su ukrašavana ornamentima i cvetićima.
Sve to radio je njihov deda Miloš Konstantinović, koji je 1898.godine otvorio farbarsku radnju.

– Deda je takođe sa svojim majstorima tapacirao siceve na fijakerima i čezama. To su bili začeci našeg tapetarskog zanata. Moj otac Slavko i deda 1938.godine uspeli su da naprave, za tadašnje vreme hit garnituru sa kaučem i foteljama, koja je bila izložena na beogradskom sajmu. I tu počinje uspon našeg porodičnog posla, koji nakon Drugog svetskog rata preuzima naš otac Slavko. Vremenom tapetarija je menjala svoj program rada. Dosta smo bili vezani za nemačko tržište. U Kelnu se svake godine održava čuveni Sajam nameštaja, gde je otac redovno odlazio da se upozna sa inovacijama na tržištu. Zajedno sa Jugorvom i mi smo širili naše tržište. Opremali smo javne objekte u Češkoj, Poljskoj, Rusiji i tako ušli u svet hotelijerstva, govorio je tada novinarima Dejan Konstantinović.

Tapetarija je jedno vreme pravila kancelarijski nameštaj, da bi se kasnije vratila svom standardnom programu-izradi nameštaja za kafiće, hotele, restorane, poslastičarnice, ali i privatne porudžbine.
Za svoj uspešan rad preduzeće je nagrađivano najvišim odličjima, Novembarskom nagradom grada, dok je Međunardni sajam nameštaja u Beogradu čuvenu mitrovačku porodicu nagradio sa tri zlatna i tri srebrna ključa za visok kvalitet u izradi nameštaja.
Ostaće upamćen kuriozitet da su Simpovi tapetari učili kod Konstantinovića. Naime, Tapetarija Konstantinović uvezla je tada tehnologiju, koju u to vreme nije imala skoro nijedna tapetarija u bivšoj Jugoslaviji. Tako da je poznata Fabrika nameštaja Simpo poslala svoje majstore da šest meseci borave u Mitrovici i obuče se kod Konstantinovićevih tapetara.

Takođe, mitrovački tapetari radili su za čuveno Jugodrvo sve ono što se nije moglo uraditi mašinski- kožne dvosede, trosede i fotelje za kabinete tadašnjeg političkog rukovodstva.

Tapetarije Konstantinović više nema. Na njenom mestu u Šećer sokaku sada se nalazi poslovno-stambeni objekat.

Ali, u sećanju starijih generacija Mitrovčana ostaće upamćena čuvena porodia i divan nameštaj koji je stvarala.