Naši Sremci: Bane, Kolarov i još neki

Promo/Dusko Tosic/Instagram

Ovogodišnje održano Evropsko prvenstvo već nosi epitet minulog, započele su nove klupske sezone, počinje i novi reprezentativni ciklus Lige nacija ujedno i proces kvalifikacija za sledeću globalnu fudbalsku smotru 2026. godine prvi put planiranu u tri države.

Reprezentatine aktivnosti srećemo tek u vremenskim razmacima ali to reprezentativni fudbal ne izbacuje potputno iz fokusa reprezentativaca pogotovo Saveza i selektora, na pomolu vazda budu važni mečevi u kvalifikacijama ili pak veliko takmičenje sledi i zahteva posvećenost mnogo ranije od samog starta.

Apropo samog uvoda nameće se jedna zanimljivost kojoj bi se moglo posvetiti par pasusa.

Velika fudbalska imena gotovo uvek se formiraju u reprezentativnom dresu. Pamte se pre svega njihovi nastupi u odbrani boja svoje nacionalne zastave pomoću kojih su im odškrinuta vrata slave i zbog toga neki ušli u nezaborav.

Na Maradonu je prva asocijacija briljantno odigrano Svetsko prvenstvo u Meksiku iz 1986. godine i par čudesa koja je tamo izveo. Neće pasti prvo na pamet ništa što je postigao u Napoliju, Barseloni ili Sevilji.

Za Pelea je suvišno trošiti reči, mnogi se čak neće potruditi ni da saznaju za koje je klubove igrao pa mnogi zbog toga to neće nikada ni znati. Onda Mesi, pre će osvojen Mundijal sa Argentinom od pre nepune 2 godine stvoriti legendu o njemu već sve majstorije iz Barse kojih je zaista bilo u izobilju.

Zašto je to tako, jednostavno… Pri nastanku takmičenja u fudbalu osnivani su klubovi sa ulogom da predstavljaju stecište fudbalera, mesto rada i stasavanja, svakako i da donesu razonodu stanovnicima mesta klupskog sedišta.

Ipak, primat se ubrzo poklonio nacionalnom okviru i reprezentovanju svoje zemlje na nacionalnom planu. I pored mnogih klupskih rivaliteta zasnovanih od fudbalskih prapočetaka, pravi naboj nastajao je tek pri izlasku reprezentativnog tima u međunarodnu arenu. Tu se javlja patriotizam koji će kod većine uvek nadmašiti lokal patriotizam i partikularne interese i učiniti da reprezentativni doprinos bude svetlijim slovima upisan u one najvažnije anale.

Ujedno, brojčano veći broj ljudi veže se za nacionalnu selekciju koja na kraju učini povezanost svih do tada razjedinjenosti. Tada se normalno rađa veća strast poklonika ovog sporta kao što veća pažnja na branjenje nacionalnog grba proizvede dalji odjek koji će kod nekih odjekivati daleko u vremenu. Pele, Maradona ali i Garinča, Puškaš, Đuzepe Meaca, Bobi Čarlton, Van Basten, Luis Nazario de Lima Ronaldo, da pomenemo i naše slavne sa prvog Mundijala u Urugvaja Mošu i Tirketa. Da uđu u mnoge uši zaslužne su samo ili ponajviše epizode pod nacionalnim obeležjima.

Međutim koliko da su velike storije ispisali svi navedeni, možda su apsurd neki izuzeci, iako retki sigurno baš zbog toga mogu da pobude još veće zanimanje.

Ne nalaze se u velikom broju ali nastanu svojevremeno velike uzdanice svojih klubova koji često neće biti toliko pamćeni u igrama za reprezentaciju jer ne svojom krivicom nisu mogli da se obru na velikoj sceni što znači na velikim reprezentativnim takmičenjima.

U tu grupu zaslužuju da budu svrstani naše sremačke ravnice izdanci Bane Ivanović i Aleksandar Kolarov. Golovi u Čelziju i donošenje nekih trofeja zaslugom prvog i ubitačna „levica“ drugog bili bi još zapamćeniji da su bili viđeni na nekim od održanih EURA.

Održalo se tokom njihove karijere nekoliko evropskih prvenstava na kojima valjda zbog usamljenosti u vrhunskom kvalitetu i nemogućnosti dobrog broja drugih reprezentativaca da ih prate i time zahvaljujući neuspehu u kvalifikacijama nisu mogli tamo da se nađu.

Tačno je da su imali tu mogućnost da se oprobaju na mundijalima ali nezaokruženost igrama na evropskom prvenstvu i rekao bih nešto veća konkurentnost na samom Mundijalu zaslužni su što su možda imena ovih vrhunskih igrača nekako brzo kako mi se čini ispala iz videokruga u onoj meri u kojoj bi tu trebala da budu.

Samo da je to pravilo ustanovićemo ako bacimo oko na još neke primere a nema eklatantnijeg od Rajana Gigsa. Ovaj Velšanin se nije našao ni na jednom završnom turniru.

Nepravda za nekog ko je igrao na vrhunskom nivou do možda najpoznijih fudbalskih godina. Izostanak te kockice u mozaiku čini da se ne ponese slava koju igrački kvalitet nameće.

Još interesantnije, Žorž Vea, nosilac zlatne lopte tj. titule najboljeg fudbalera sveta koju FIFA dodeljuje do glave je zakopan u anonimnosti. Razlog, državljanstvo Liberije i nemogućnost da bez pravih saigrača uradi nešto više.

Džordž Best je istina zapamćen više samo pre svega jer je posle karijere postao deo nekih nefudbalskih radnji.

Za ove poslednje je možda manja šteta nego za naš dvojac koji nije toliko oskudevao sa dostojnim saigračima koliko su pak neki drugi uzroci, od ponekada loše selekcije u prvoj postavi do onog incidenta ss Albanijom 2014. godine doprineli da svojim potezima ne zasjaju na jednom od evropskih prvenstava.

Šteta, i to će možda pomisliti i oni sami, da posle napornog rada kroz celu karijeru i zapaženih klupskih rola ne ugledaju svetlost kontinentalne takmičarske pozornice. Naročito ako vidimo koji su nacionalni timovi na nedavnom EURU u Nemačkoj učestvovali sa igračima značajno ispod kalibra Baneta i Kolarova.

Da poželimo samo da se nama na prvom mestu slično ne događa kao i da na elitnim takmičenjima igra što manje bude uskraćena za nastupe najboljih. Gubimo puno mi, takođe gubi i fudbal…