PETROVARADINSKA REGIMENTA (14): Slaba vajda od Švaba

Foto: Vikipedija/ Zbor u Orašcu, litografija 19.vek

Odmaknuvši se sa ulaza, Radosavljević pokaza rukom ka unutra.

– Izvolite proto – reče ljubazno uz osmeh. – Možete ući.

U sobu tada uđe mladi muškarac, kome nije moglo biti više od trideset godina. Na sebi je imao crnu anteriju, belu košulju zakopčanu do grla, tamne čakšire i crveni pojas oko struka. Smeđa brada mu beše uredno potkresana a gusta kosa mu je padala preko ušiju. Na glavi je nosio crnu kapu a oko vrata mu je visio veliki, pozlaćeni krst.

– Pomoz’ Bog, dobri čoveče! – mladi prota je pozdravio Felbabu odmah s ulaza u sobu.

– Bog ti pomog’o, proto!

– Kako si, graničaru?

– Ta sad’, bilo je i bolji’ dana, al’ nisam još spreman da idem Bogu na istinu!

– Ne boj se, nisam došao da te ispovedim! – nasmeja se mladi prota. – Došao sam da ti se zahvalim!

– Za šta da mi za’fališ?!

– Najpre dozvoli da ti se predstavim! Ja sam Matija Nenadović iz Brankovine!

– Nenadović iz Brankovine? – graničar se namrštio.

– Da, moj otac je knez Aleksa Nenadović.

– A, tako! Pa ja znam tvog oca, bio je u frajkorima kad’ smo ratovali s’ Turcima! Posle se i sa ćesarom sast’o u Feneku… Otac ti je hrabar i čestiti čovek!

– Drago mi je da tako misliš o mome roditelju – prota Matija zadovoljno klimnu glavom. – I on je uvek pohvalno govorio o graničarima iz Srema i njihovom junaštvu za vreme rata. Samo, Nemcima više nikad’ nije verovao od kad’ se ćesarova vojska povukla.

– Ne krivim ga – Felbaba sleže ramenima. – Posle svega što se zbilo i ne treba im verovati.

– Izvol’te sesti, proto – umeša se Mileta pokazujući rukom na stolicu. – Želite li štogod za jelo?

– Ne, ne zahvaljujem! Nemam nameru da ostajem dugo. Treba da završim posao za moga oca…

Mladi Nenadović se potom okrete ka Felbabi.

– No, da završim što sam započeo. Ja sam o tebi graničaru čuo dosta toga. Znam šta ti se juče dogodilo. I ne samo juče, već i ranije kad’ si dolazio u Zemun.

– A šta si to čuo, proto, ako smem da pitam? – graničar ga je znatiželjno posmatrao svojim smeđim očima.

– Razgovarao sam sa majorom Mitezerom, on je dobar prijatelj moga oca. Isto tako, moj otac Aleksa je dobar i sa bazrđanbašom Petrom Ičkoglijom. Od njega sam doznao si ga juče spasio od razbojnika.

– Ja mislim, proto, da su to juče zakuvali oni vaši Turci iz Beograda…

– I ne čudi me! Juče je med’ onim Turcima u parlatoriju bio i Foča-efendija! On je otac dahije Mehmed-age i šabačkog Mus-age!

Felbaba se tada setio starijeg Turčina sede brade koga je video kod ograde parlatorija.
– Njegovi sinovi su zakleti neprijatelji Petra Ičkoglije i spahija koji su pred njima utekli u Zemun – nastavio je mladi prota. – Samo, Mitezer veli kako nema dokaza da su oni poslali razbojnike, te stoga ne može da ih zadrži niti ispituje…

– Znam, i meni je to kaz’o – graničar se kiselo nasmejao. – Slaba vajda od Švaba, moj proto!

– Da, al’ to beše juče, a ti si pre toga spasao jednog gospodina od razbojnika i dopratio ga do Zemuna…
Majko mila, i ovaj za to zna! – pomisli Felbaba. – Još malo pa će i nadvojda Karlo čuti za ono na drumu!

– Vidi graničaru, moj otac već neko vreme dogovara sa Ičkoglijom i ovdašnjim trgovcima veoma važne stvari. Sad’ sigurno i sam znaš o čemu se radi?

Prota Mateja Nenadović u poznijim godinama (ulje na platnu Uroša Kneževića 1852. godine)

– Znam – graničar klimnu glavom.

Tada za trenutak pogleda u Miletu pa ponovo u Nenadovića.

– A ovaj barut što je stig’o u Zemun, skriven ispod žita… I to ide kod vas u Brankovinu?
– Ide! Al’ o tome ti ne mogu mnogo govoriti. Ipak, sve što moj otac nabavlja ovde u ćesariji i sve što dogovara sa Ičkoglijom i Mitezerom, sve je bilo zapisano u hartijama i pismima što ih je onaj gospodin doneo u Zemun. Da su te hartije pale u pogrešne ruke, sigurno bi dospele i do dahija a oni mome ocu već odavno rade o glavi.

Felbaba se tada prisetio onoga što su mu Urošević i Marković pričali.

– Sada ti je jasno zašto sam želeo da ti se zahvalim! – nastavi Nenadović. – Pomogao si mome ocu kada si sprečio da te hartije padnu u ruke njegovih neprijatelja! Ti ne možeš zamisliti kakav zulum mi u Srbiji trpimo. Teški su naši okovi ropstva, al’ će ih zato narod skinuti! Tebi hvala, za sve što si dosada učinio!

Rekavši to, mladi prota je pružio ruku i rukovao se sa Felbabom. Beše to prvi put da se neko od svih tih ljudi koji su mu u poslednje vreme iskazivali zahvalnost rukovao s njim.

– Tako, ja bih sada trebao poći, posao me čeka – reče prota Matija Mileti, a potom se okrete ka Felbabi. – Neka te Bog čuva graničaru i nadam se da ćemo se opet sresti! I znaj da med’ Nenadovićima iz Brankovine, od danas imaš prijatelje!

– ’Fala proto, i čuvaj se! – odgovori graničar. – I kaži tvom ocu da se bolje pripazi kad’ ortači s ’ovim varošanima i Švabama! Sledeći put kad’ dušmani udare, možda neće biti Milana Felbabe u blizini, da pripomogne!

– Hoću, kazaću mu! Zbogom!

Autor: Ognjen Krnjaja

ODLOMAK  IZ  ROMANA  GRANIČAR (Književna omladina Srbije, edicija Pegaz, 2021)