Pogubna štetnost nečeg već štetnog

Foto: Pixabay

Čim nešto stvara otuđenost i odvlači ljude od neposredne interakcije samo po sebi je štetno.

Pregršt izuma u prošlosti u samom začetku pratio je čist motiv za olakšanjem života ljudi i postizanjem potrebnih pogodnosti.
Kasnije su se stvari nažalost izjalovljavale i pronalasci su se zloupotrebljavali za realizovanje nehumanih ciljeva ili su pak mimo planova pronalazača počeli drugačije da se koriste.

Dinamit može prvi da padne na pamet jer umesto da isključivo bude u službi građevinske industrije kod probijanja tunela i obezbeđivanja građevinskog materijala miniranjem kamenoloma, postao je sredstvo u ratnim razaranjima.

Fenomen društvenih mreža malo koga je zaobišao. Možemo se složiti sa mišlju jednog muzičara „da su pred Fejsbukom poklekli i najbolji“.
I ovde je prisutan još jedan slučaj pogrešne primene iz pogrešnih razloga.

Dakle, bez obzira na štetne posledice ne znači da mreže nisu mogle da posluže za zadovoljenje važnih čovekovih prohteva i da nisu mogle da se koriste na lepši način. Možda je i vizija kreatora socijalnih mreža bila čista i nije uključivala sve loše što one danas predstvljaju, mada niko to ne može 100% da tvrdi.

Govoreći o prohtevima mislim naročito na interpersonalno povezivanje i lakšu komunikaciju jer dospeli smo u vreme bržeg življenja, veće zauzetosti i brojnijih briga što sve onemogućava ili ograničava neposredno druženje i razgovor.

Društvene mreže su mogle doći kao dobra iako ne najsrećnija alternativa. Određeni krugovi, naravno manjinski, shvatili su svrhu i normalno iskoristili ovu inovaciju, samo što izuzeci potvrđuju pravilo i ne mogu da zasene sve štetnosti.

Naposletku i oglašavanje proizvoda ljudskog rada u reklamne svrhe nije protivna normativima i ne bi izgledalo toliko pogubno i da je takva priča preuzela dominaciju u porukama na koje nailazimo.
Nije prvi put da iz dobre namere vremenom proistekne potpuna suprotnost.

Reklama se pretvori u obmanu, komunikacija u dosađivanje i prenemaganje a mogućnost kvalitetnog upoznavanja i povezivanja u rizik i opasnost.

Svime ovime su upravo preplavljene društvene mreže i to predstavlja dominantni utisak.

Možda najtragičnije je da se kroz stvaranje lažnih slika o sebi i samohvalisanje kroz svakodnevne objave dovodi do toga da drugi korisnici mreža kojima po njihovim ubeđenjima kroz život ne ide najbolje, počinju da osećaju inferiornost. I to može čak može da predstavlja uzrok kasnijih kobnih posledica koje mogu da odu do tragičnosti.

Jeste istina je, fenomen je takav da se nekad ne odoli. Ne treba ni sebe abolirati. Prija svakome da s vremena na vreme podeli srećan detalj i uspeh, može to da povuče i druge ljude da se posvete nečemu i zabeleže pomak.

Na kraju, koliko god se trudili da izvlačimo pozitivno, negativno ubedljivo preovlada.

Šteta je rekao bih, ponovo je korisno sredstvo zloupotrebljeno, zagađeno i što je najkobnije i ovako nemali broj rizika i opasnosti ovim putem je još znatnije uvećano.