OTKRIVAMO: Draža Mihailović naredio likvidaciju mitrovačkog ustaše dr Petra Gvozdića?!

Svedočeći o svom učešću u Aprilskom ratu Boško Novaković, starešina mitrovačkog Sokola i direktor Gimnazije, izjaviće 1969. da je, krećući se od Šida natrag ka gradu na Savi, najpre sama, a potom i zarobljena od Nemaca, vojska Kraljevine Jugoslavije napravila dve veće pauze. Prvu u Kukujevcima, kada su ih sustigli Nemci i drugu „nekoliko dana kasnije“ u Laćarku, kada je, po informacijama koje su kraljevski vojnici dobijali od Nemaca, došlo do težih sukoba u kojima su, na samom prilazu gradu, pripadnici Vermahta imali „velike gubitke“.

Bili su to, po svemu sudeći, dobro poznati okršaji na Laćaračkoj malti, gde je Mitrovački odred branio pontonski most.

Nekako u to vreme, od desetog do 13. aprila, vlast u samom gradu koji se još uvek brani, prelazi u ruke hrvatskih političara, proustaški nastrojenih dr Petra Gvozdića, dr Ivana Lončarevića, do rata sukobljenih vođa desnog krila HSS-a i njihovih pomagača i saradnika. Kako je usled ratnog stanja civilna vlast prešla u ruke vojske, glavni vinovnik ovih događaja bio je komandant Vojnog okruga pukovnik Vojislav Marković.

Interesantan zapis o ovim događajima dao je poslednji mitrovački gradonačelnik Slavko Rajić u izjavi datoj OZNI, koji se našao u elaboratu „Rekonstrukcija okupatorskog aparata u Sremskoj Mitrovici 1941-1944.“

Tu Rajić, između ostalog veli: „Dana 10. aprila 1941. godine ujutru prije radnog vremena u ured je došao u našu radnju manufakturnu trgovinu braće Rajić gradski senator Radivoj Marinković i upitao me je da li sam slušao vesti o novonastalim događajima. Nakon dobivenih obaveštaenja otišao sam sa imenovanim u gradsku većnicu, gde sam zatekao Sreskog načelnika Micića i šefa policile Bivolarević Nikolu. Ubrzo zatim došao je i gradski fizik dr Ilija Bajić. U razgovoru o nastalim prilikama dogovorio sam se sa ostalima šta nam valja činiti i doneo sam zaključak da pozovem hitni sastanak gradskih odbornika. U toku vođenih razgovora telefonom mi se javio tadašnji komandant vojnog okruga pukovnik Vojislav Marković bez ikakvog uvoda, tražeći od mene zaštitu na što sam ja izjavio i pitao kakvu ja zaštitu mogu njemu pružiti, na što je odgovorio da će lično do mene doći. Nakon par časaka, pojavio se pukovnik Marković stavši pored mene u stavu mirno, ponavljajući da traži od mene zaštitu, našto sam ja izjavio da mu ja mogu pružiti samo onu zaštitiu koju i sebi samom, da je on komandant i da zna šta mu valja činiti. Posle ove izjave, imenovani je napustio većnicu.

Odmah nakon toga došao je k meni bivši prota mitrovački Radošević Dragomir, pozvao me u drugu sobu i pitao da li ću primiti dr Lončarevića, na što sam izjavio „neka izvoli doći“. U toku ovog razgovora telefonski tražio me je dr Petar Gvozdić, tadašnji gradski odbornik i vođa grupe Hrvata zastupnika gradskog veća, zamolio sam senatora Marinkovića, koji je vodio ovaj telefonski razgovor, a kojom prilikom je dr Gvozdić molio da ja do njega dođem da odgovori da ću doći.

Dr Petar Gvozdić, proustaški nastrojen vođa HSS-a

 Susret sa dr Gvozdićem

Sednicu gradskog odbora sazvao sam za 10 časova pre podne, te sam u međuvremenu otišao do dr Gvozdića, koji me je na vratima svog stana dočekao pitanjem: „Šta ovo znači gospodine predsedniče?“ Na to sam ga upitao o čemu govori, uzvratio je da je kod njega bio malo pre pukovnik Marković sa rečima da mu se stavlja na raspolaganje, a on da je uzvratio: „Vi ste komandant, a ja vojnik!“

Ovi razgovori vođeni su u kancelariji dr Gvozdića te sam ja tom prilikom predložio dr Gvozdiću da nas dvoje odemo do komandanta suhoputne stanice koji je po mom mišljenju bio ozbiljniji od pukovnika Markovića. U toku ovog razgovora došao je kod dr Gvozdića gradski odbornik Brindl i mislim Mata Ciprijanović, pozvavši Gvozdića na stranu. Vrativši se, zajednički su mi saopštili da će oni doći u zakazano vreme na zakazani sastanak gradskog odora. Dr Gvozdić mi se na to ispričao i zamolio da ja odem do komandanta suhoputne stanice, a o rezultatu razgovora pričaćemo na sednici odbora.

Pri povratku u gradsku Većnicu sreo sam se sa dr Lončarevićem koji me je upitao šta sve ovo treba da znači i kakav će se stav zauzeti. Odgovorio sam da sam sazvao gradski odbor u svrhu dogovora. Došavši u gradsku većnicu zatekao sam veći broj gradskih zastupnika i ukratko izložio im razgovor sa dr Gvozdićem i komandantom kako Vojnog okruga, tako i suhoputne stanice.

U taj čas došao je u gradski odbor Luka Švajberić i rekao mi da me dr Gvozdić moli da odmah dođem u komandu Vojnog okruga, gde me oni čekaju. Ovo sam saopštio pristunim odbornicima, molivši ih da me sačekaju.

Došavši u Vojni okrug u sobu komandanta, zatekao sam za stolom komandanta sedeći, dr Gvozdića koji je u tom momentu tražio ili dobio vezu sa Zagrebom. Ovom činu prisustvovali su koliko se sećam osim pomenutih Đeneralštabni pukovnik Klisanić, pionirski major Aleksić, kapetan Ćuruski, a od civilnih lica dr Franjo Rački, župnik, dr Ivan Lončarević sreski načelnik Micić, kapetan gradske policije Bivolarević i šef tehničkog odeljenja čijeg se imena ne sećam.

Dobivši vezu sa Zagrebom dr Gvozdić je glasno ponavljao reči po navodnom nalogu Kvaternika, da on, dr Petar Gvozdić preuzme vojnu i civilnu vlast u Srem. Mitrovici i da svi službenici kako državni tako i samoupravnih vlasti polože zakletvu NDH na ruke dr Gvozdića. Na ovo sam ja primetio da smatram da bi bilo volje da vojnu upravu vrši vojno lice. Čuvši ova naređenja prisutni sreski načelnik, šef policije i šef tehničkog odeljenja obratili su se pitanjem dr Gvozdiću, šta prestoji Srbima, a pukovnik Marković Voja okrenuo se službeno postavljenom Đeneralštabnom pukovniku, stavljajući mu se na raspoloženje.

Posle ovog sastanka koji je bio dosta kratak, vratio sam se u gradsku većnicu i izvestio drugove o postavljenju dr Gvozdića za zapovednika vojnih i civilnih vlasti i prema tome da je održavanje dogovora bezpredmetno.”

Pokušaj likvidacije dr Gvozdića

„Dr Petar Gvozdić“, navodi dalje Rajić, „primišvi 11. aprila 1941. vlast od pukovnika Markovića, vratio se u Sresko načelstvo, gde se već sakupilo dosta viđenih Hrvata iz Mitrovice, i kada je on stigao počelo je savetovanje na kojem su prisutvovali: dr Rački Franja, sveštenik, Brindl Franja, krojač, Ježić Zdravko, sudija, Lončarević Ivan, advokat, Hek Marko, presednik okružnog suda, Vojvodić Ivan, sudija okružnog suda, Knez Ferdo, Krzmanović Andrija, Matijaščić i drugi.“

Za sreskog načelnika postavljen je Vojvodić, na mesto šefa policije i gradskog načelstva stavljen je dr Lončarević, dok je šef poreske uprave postao Ivan Matijaščić, a direktor gimnazije Vladimir Mesaroš. Sam Gvozdić ostao je poverenik vlade NDH za Mitrovicu, što je zapravo bila najviša pozicija kojoj su se svi morali poveravati.

Prvi korak novih vlasti bilo je polaganje zakletve koja je davana pred Račkim i Gvozdićem, a prva akcija pretraživanje prostorija Udruženja Četnika za koje se verovalo da je organizovalo otpor u gradu. Tom prilikom pronađeni su i spiskovi pripadnika Udruženja pa su počela hapšenja onih koji su još bili u gradu. Pohapšeni su slati u logor u Osijek, odakle su neki pušteni, a neki terani dalje za Bjelovar.

Nekako u to vreme, kako u svojoj izjavi o Nikoli Vučenovu, poratnom pomoćniku sekretara za obrazovanje Socijalističke Republike Srbije ističe Milorad Petrović, direktor Gimnazije u Sremskoj Mitrovici, grupa diverzanata među kojima je bio i Vučenov, po naredbi Dragoljuba Mihailovića u čijem je specijalnom odeljenju i služila, dolazi u Mitrovicu da likvidira čelnike NDH-zijskog aparata.

Kako navodi Petrović, ova grupa, za koju pojedini hrvatski autori smatraju da je bila pomognuta upravo pripadnicima Udruženja Četnika koji su se povukli u „Malu“ (Mačvansku) Mitrovicu, stigla je u grad već 12 aprila. Vrlo brzo dr Gvozdić je uhvaćen, a sa njim i Đeneralštabnog pukovnika Klisanića koji je postao vojni komandant, dok sudiju Vojvodića nisu zatekli u stanu.

„Ovu dvojicu su vezali i poveli prema Jaliji, da ih likvidiraju, ali su se u blizini Pivare sukobili sa Nemcima i ubrzo rasturili. Na ovaj način ova dva ustaše ostali su ovog puta nekažnjeni“, kaže u svojoj izjavi Petrović.

Zbog svoj nedela, Gvozdić će biti kažnjen pet godina kasnije, javnim vešanjem. I mada je dobio zasluženu kaznu, ostaje žal zbog neuspelog pokušaja likvidacije čoveka koji je tokom čitavog međuratnog perioda bio najzaslužniji za podizanje tenzija između Srba i Hrvata u gradu na Savi.

Stevo Lapčević